About

Žrnovska Banja bas modern family summer houses, markets, a few restaurants and there is the possibility of renting boats and bikes, as well as organized boat excursions to the surroundings. The beach in Žrnovska Banja is pebble, and close by there are some virgin bays   where you can find a quiet spot and enjoy the beautiful Mediterranean landscape and crystal clear sea.

Žrnovska Banja je malo turističko mjesto smješteno u istoimenoj uvali na sjeveroistočnom dijelu otoka Korčule udaljeno oko 4 km od grada Korčule i oko 2 km od mjesta Žrnova.  Posebno je omiljena među windsurferima i predstavlja jedno od najpoželjnijih lokacije za ljubitelje ovoga sporta na cijeloj dalmatinskoj obali. Idealno je odredište za goste koji žele miran odmor nadomak zanimljivog turističkog središta raznolike ponude.
 U Žrnovskoj Banji nalaze se moderne obiteljske kuće za odmor, trgovina, nekoliko restorana a postoji i mogućnost najma broda i bicikla, kao i organiziranih izleta brodom u okolici. Plaža u Žrnovskoj Banji je šljunčana, a u okolici postoji nekoliko djevičanskih uvala,  u kojima uvijek možete pronaći svoj miran kutak i uživati u prekrasnom mediteranskom krajoliku i kristalno bistrom moru.

Situated away from the sea and well-protected from pirates, this area was inhabited by Illyrians, and from the Roman times, an inscription was found. The XVIth century parish church of Sveti Martin is situated on the hill of Mratinovo; it is a favorite spot for walkers and is known for its church tower surrounded by ancient pine trees. Sveti Roko's Church in Postrana also commands a nice view from its big round stone terrace with very old "kostili" trees. The church of Sveti Vid is the oldest church in Zrnovo and one of the oldest in the region (around 1300).
The traditional, Mostra is performed in front of this church, as are other local festivities. Another item of interest in Zrnovo is the great number of Dalmatian stone boundary-walls "meje" which support the terraced vineyards. One of the bestknown and best-preserved "Kastel" in Zrnovo is in Postrana; it belonged to the respected diplomat Jakov Banicevic (1466-1532), a friend of Erazmus of Rotterdam. Jakov Banicevic (Jacobus de Bannisis) was born on October 15 1466. He was a great European diplomat, counsellor and the envoy of the emperors Maximillian I and Charles V, the friend of Erasmus from Rotterdam, Albrecht Dürer, Pietro Bemba; he died in Trento on December 19 1532. The memorial plaque was put on his native house in 1646. Erasmus from Rotterdam said about this man: "He is the man honoured by numerous various abilities". The best known man from Zrnovo today is the great Croatian writer Petar Segedin, who described his native Zrnovo in numerous pages of his rich work.
The inhabitants of Zrnovo, from ancient times until today, were skilled and talented craftsmen, especially stonecutters and builders. But they never abandoned their fields, on which most of all cultures, they would cultivate vineyards; from them, they would make the intoxicating wine PLAVAC. To the visitor of today, especially interesting are the terracelike stone walls which enclosed the stingy soil that nourished this ancient Mediterranean culture. The cove under these vineyard terraces on the southern side of the Island of Korcula today is available to the more persistent tourists. The Zrnovo inhabitants gave them the mutual name "defora", while in the navigational maps they are recorded as: Orlandusa, Gostinja Vala, Rasohatica, Pavja Luka.
Not far from the Zrnovo hamlet of Brdo above the cove of Vrbovica lies Kocije. an area of chalk dolomites of various forms with a fresh water well. This is a very attractive excursion point and is easily accessible.

Mjesto Žrnovo je najbliže gradu Korčuli, udaljeno svega 4 km glavnom cestom na putu prema unutrašnjosti otoka. Smješteno je u slikovitom predjelu okruženom brežuljcima, vitkim čempresima i drugim terasastim kamenim ogradama, vinogradima i maslinicima; cijeli krajolik okićen je dolomitnim stijenama,  što na ovom prostoru poprima fantastične oblike.
U zapisima arheoloških publikacija o prvim počecima života na otoku Korčuli iz pretpovjesnog i kasnijeg vremena, dosta se spominje područje Žrnova. U Jakasovoj špilji nađeni su tragovi i predmeti iz mlađeg kamenog doba, zatim kamene sjekire u okolici Brda, a otkriveno je i više ilirskih gomila (u blizini mjesnog groblja Sv. Vid).
Od kulturno-povijesnih spomenika vrijedno je spomenuti u Prvom Selu crkvicu Sv. Mihovila, koja se spominje u ispravi iz 1329. god., a obnovio ju je Jakov Baničević mlađi, početkom XVI st., zatim ladanjske kuće i kašteli korčulanskih obitelji Dimitri i Boschi te kuća obitelji Brčić-Muko, s kapelicom (natpis iz 1770. god.)
U Postrani se osobito ističu stari kašteli Nikole Didovića Antića, Ivana Curaća Fedelice, te kaštel koji je nekada pripadao obitelji Baničević, a do njega je i rodna kuća istaknutog diplomate i ličnosti poznate u evropskim političkim i kulturnim zbivanjima prve polovice XVI st. - Jakova Baničevića starijeg, crkvenog dostojanstvenika, humaniste i tajnika cara Maksimilijana.
U Žrnovu je uvijek bilo vrsnih zanatlija, posebice kamenoklesara i zidara.Poljoprivredna proizvodnja predstavljala je važnu aktivnost, a na vinorodnim područjima prisojne strane Defora, na škrtoj zemlji terasastih dolaca, od davnine kao i danas, uzgaja se loza plavac, od čijih se plodova proizvodi odlično crno vino.
Posljednjih dvadesetak godina Žrnovo postaje i turističko mjesto, posebice njegov sjeverni i južni dio, koji obiluju prekrasnim iskonskim skrovitim mjestima, uvalama i plažama. Samo mjesto, nudi posebne užitke u razgledavanju starih kamenih zdanja, dvora, volata i drugih lako prepoznatljivih posebnosti.
Žrnovo je za turiste zanimljivo i po velikom broju kamenih meja koje oivičuju polja vinove loze i drugih poljoprivrednih kultura. Nedaleko od zaseoka Brdo iznad uvale Vrbovica nalazi se Kočje, gromade dolomita kredne formacije najrazličitijih oblika, s izvorom pitke vode. To je vrlo privlačan izletnički punkt, do kojeg se relativno lako dođe uskim stazama kroz makiju.
Među najpoznatijim Žrnovcima današnjeg doba je svakako veliki hrvatski književnik Petar Šegedin, koji je svoj rodni kraj prikazao na brojnim najboljim stranicama svoga bogatog opusa.

The island also includes the towns of Vela Luka and Blato and the coastal villages of Lumbarda and Račišċe, and in the interior Žrnovo, Pupnat, Smokvica and Čara. The main road runs along the spine of the island connecting all settlements from Lumbarda on the eastern to Vela Luka on the western end, with the exception of Račišċe which is served by a separate road running along the northern coast. Ferries connect the city of Korčula with Orebić on the Pelješac peninsula and Drvenik on the mainland (near Makarska). Another line connects Vela Luka with Split and the island of Lastovo. Fast passenger catamarans connect those two ports with Split and the islands of Hvar and Lastovo. The main Adriatic ferry line connects Korčula with Dubrovnik, Split, Zadar and Rijeka and in summer there are direct ferries to Italian Adriatic ports.

Korčula is the most populous Adriatic island with almost 20,000 inhabitants, although their number has slightly dropped between the censuses of 1991 and 2001. The island is divided into Korčula, Smokvica, Blato and Lumbarda municipalities.

Klima na otoku je vrlo blaga, mediteranskog obilježja. Srednje temperature su razmjerno visoke: godišnja je 16,8° C, u najhladnijem mjesecu siječnju 9,1° C, a najtoplijem srpnju 26,9° C. Dnevne i godišnje razlike temperature su male, što je vrlo povoljno za poljoprivredu i turizam. Broj godišnjih sunčanih sati je visok, čak 2700. Kiše su rijetke, oko 41 dan tijekom godine i to najviše u jesen i zimi, dok u kasno proljeće prevladava suša s rijetkim, kratkotrajnim olujama. Snijeg rijetko padne, najprije u selu Pupnatu i vrhovima oko njega, ali se brzo topi, jer se temperatura rijetko spušta ispod 0° C.

U Pelješkom kanalu je gotovo uvijek vjetrovito, ljeti puše pretežno osvježavajući zapadnjak - maestral, pogodan za jedrenje; zimi jugoistočnjak-jugo, sjeveroistočnjak-hladna bura ili snažni sjeverac-tramuntana.

Morske struje u Pelješkom kanalu su dosta slabe, pojačavaju jedino s jugom. Prosječna temperatura površine mora u ožujku je 12,9° C, more je najtoplije ljeti, u srpnju i kolovozu te rujnu kad je prosjek 22,3 "C. Plime i oseke su blage, razlika između niske i visoke vode je oko 50 cm.

Negdje početkom prošlog stoljeća (točnije 1921) je naš napredni Postranjanin, stari Pavuleto (onaj od hidrauličnog tijeska), sagradio svoju kuću za stanovanje u sredini naše Postrane. Konoba, kuhinja i tinel u prizemlju, a na prvom katu velika dvorana s pozornicom, s galerijom i s dvije minijaturne sobe u koje se je ulazilo ravno s pozornice. Jedna su vrata iz gornjeg dvorišta vodila u dvoranu, a druga, takodjer iz dvorišta preko 5 stepenica, na pozornicu. Da bi se ušlo u spavaće sobe, moralo se je kroz ta vrata ući na pozornicu pa zatim u sobe. Iznad vrata od soba su naši vrijedni skojevci izrezali od krep papira i nalijepili neizostavnu parolu tog vremena SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

S vremenom su onaj podupirač na R i krila sa š bili pali, pa se je moglo pročitati SMPT FASIZMU – SLOBODA NAPODU! Borci su na to upozoravali, ali skojevci nisu imali vremena to popraviti, pa je tako i ostalo.

Galerija na kojoj su sedile naše babe i teteŠto je staroga Pavuleta navelo da, umjesto da sagradi komotnu kuću za stanovanje, napravi privatno kazalište, nitko ne zna. Moguće je da je on to napravio za inat Prvome Selu koje je imalo neku dvoranu gdje su se održavali plesovi, što se je zvalo “socij“, i u kojoj su glavnu riječ vodili orjunaši. U Postrani su većinu činili Radićevci, pa se inicijativi barbe Pavuleta i toj dvorani može zahvaliti što je mnogo manje glava bilo razbijeno u ono vrijeme kada se je s njima još moglo misliti.

U tom su se pravom kazalištu prikazivale i predstave mjesnih glumaca-amatera, a za neku posebnu prigodi su naši dide bili pripremili i izveli čak i operu “Nikola Šubić Zrinski”. Redovito su se u dvorani priredjivali plesovi, a u vrijeme poklada subotom, nedjeljom popodne i nedjeljom uvečer.

Pavuletova kuća je još uvijek na svome mjestu, možete ju doći vidjeti.

Zahvaljujući diesel generatoru od prese, mi smo u Postrani imali i električnu struju. Jedna žarulja po domaćinstvu, ali je bila prava, pa su se večeri provodile uz komine sa svijetlom koje je bilo daleko jače nego u susjednim selima gdje su svijetlile ulenjače, šterike i rijetke svijeće na petrolij. Prostorija u kojoj je brundao diesel generator se je u Postrani od milja zvala “Čikago”, toliko je taj čudesan stroj nas približio velikome modernome svijetu.

Pokojna braća Ive i Tino Šegedin su negdje bili nabavili kino projektor, pa smo mi u toj dvorani gledali ruske i prve naše filmove u kojima su ruski i naši hrabri borci sa po par metaka znali potamaniti po pola čete mrskih neprijatelja. Mi smo djeca sjedili na podu ispred prvih redova sjedalica gutajući scene koje su se ispred naših očiju odvijale na velikom bijelom lancunu razapetom ispred vrata od spavaćih soba barba Pavuleta.

Radi pokidanih filmova i starog projektora filmovi su bili često prekidani. Usred filma otvorila bi se ona vrata što su vodila na pozornicu, kroz njih bi polako ušla pokojna teta Vica s noćnom posudom u ruci, a za njom četvero unučadi, jedan drugome do uha. Teta Vica bi polako otklonila lancun, otvorila vrata od sobe i pustila djecu da udju prva, pa bi ona ušla za njima. Narod se nije usudio komentirati, jer ipak smo bili u njenoj kući a nitko nije platio ulaznicu jer je kino bilo narodno.

Kako sav narod nije bio pismen, nekoliko je žena čitalo na glas da svi čuju.

Negdje sredinom druge petoljetke (Blaćani su već bili dovršili trećum jer su uvijek bili ispred nas!) je narodna vlast odlučila poslati malo kulture medju narod. Meštar Oreb je obznanio taj dogadjaj putem mjesnog razglasa iz kojega je narod čuo vijest da će u naše Žrnovo doći pravi glumci iz Hrvatskog Narodnog kazališta iz Zagreba igrati predstavu “Bez Trećega”.

“Kako će igrat bez trećega”, pitao je pokojni Fažana?

“Igrat ce briškulu i tresetu, odgovori pokojni Jakov Karatilo, da imaju trećega igrali bi terciliju”. Neki su još govorili da je treći sigurno zakasnio na željeznicu, pa da će zato igrati bez njega.

Slabo se je naš narod razumio u dijalektiku odnosa izmedju dvoje-troje stranih osoba, ali su svi došli na predstavu. Donijele su se stolice iz doma jer ih nije bilo dovoljno za svekoliko gledateljstvo. I zaista, na pozornicu u barba Pavuleta su izišli pravi glumci iz Zagreba odigrati dramu našega pisca Milana Begovića, “Bez Trećega”.

Koliko se sjećam, predstava je zapravo bila dijalog izmedju muškarca i žene u kojemu su jedno drugome nešto predbacivali, pozivali se na neke osjećaje, ponekad dizali glas, ponekad prijetili jedno drugome, pa bi onda ona klekla pred njega i kršila ruke, pa bi on kleknuo pred nju moleći nešto, pa bi se on okrenuo i nastavio vikati a ona bi ga smirivala.

Mi djeca nismo razumili ništa.

Odrasli vjerojatno jesu, jer su se iz publike čuli glasovi ženski: “pošaji ga k vragu i najdi bojega!”, ili “ne obadaj ga zaništa, oli je on štogo boji od tebe!” pa muški: “da si moja da bi ti ja dvi po čunki”, ili “vidi se u zdrcalo, kakva si nebi te ja drža ni dva menuta!”.

Naš je narod aktivno sudjelovao u predstavi, pa smo imali doživljaj interaktivnog teatra što sam kasnije doznao, kako bi rekli moderni teatrolozi, ali mi za to nismo znali.

U jednom je momentu, nakon njene malo žešće replike ženski glas iz publike doviknuo: “Imaš pravo ženo, svaka ti je na mistu” - na što je neki muški iz drugoga kantuna dobacio ispod glasa: “Pometi prvo prid svojima vratima”.

“Neka se javi ko je ono reka?” Uspravi se gnjevni muž one žene i zavrne rukave.

Drama se je u taj čas prenijela s pozornice u dvoranu, a s njime i pažnja publike koju je više zanimalo kako će završiti replika u publici nego ona na pozornici. Glumci na pozornici su publici bili stranci pa ju njihovi medjusobni problemi nisu toliko zanimali koliko bi ih zanimala barufa koja bi se pred njihovim očima spremala, da se je onaj prvi muški glas opet javio

PozornicaNo, zavladala je tišina, pa je gnjevni muž sjeo, a predstava se je nastavila. Negdje u sredini predstave su se otvorila ona vrata od pozornice i teta Vica je, kao i svaku večer, došla sa svojom unučadi na pozornicu da bi ušli u svoje sobe. Prvo ona, pa mladji unuk, pa mladja unuka, pa starija unuka, pa stariji unuk, koji je inače bio malo rastresen i ostavio je za sobom otvorena vrata od pozornice. Na pozornici se je za kratko vrijeme našlo 7 osoba, što publici nije bilo strano, ali glumcima jest. Prekinuli su predstavu čekajući da se družina tete Vice povuče.

Dijalog je nastavljen pomalo ulazeći u pravu, glasnu prepirku. Polovica naših težaka je spavala umorna od kopanja, a druga polovica je jedva čekala da se sve zajedno završi i da podju doma.

Najednom je kroz ona otvorena vrata na pozornicu uletio veliki crni mačak susjeda Milenkota, a za njim lajući Fjora barba Jerka Raškića. Fjora je bila najbolji lovački pas u selu, što su priznavali svi lovci, a tu večer je, obilazeći dvore naišla na svog mrskog neprijatelja koji je bio našao neku kost koju je Fjora držala za svoju. No Milenkotov mačak nije bio buzdo, pa je hitro uletio kroz otvorena vrata.

Nikada takvu scenu nisu a niti neće vidjeti posjetitelji pravog teatra!

Mačak se je sklizao po pozornici bježeći pred Fjorom, koja je lajući trčala za njim. Gospodja glumica se je popela na stolicu vrišteći. Gospodin glumac je crven u licu počeo nešto vikati. Pas i mačka su sletili s pozornice medju narod, koji se je probudio i počeo s pažnjom gledati hoće li Fjora uloviti mačka. U dvorani je nastao je urnebes. Mačak se je spasio skokom kroz prozor, a Fjoru je smirio barba Jerko Raškić. Glumci su, kad su došli k sebi, izgovorili još nekoliko rečenica s kojima su vjerojatno završili svoju svadju i predstavu, ali mi djeca nismo shvatili na čiju štetu. Prije nego su oni završili svoj dijalog, više od pola naroda je bilo izišlo vani i uputilo se doma komentirajući, naravno, scenu s mačkom i s kučkom. Naš se narod nije želio miješati u medjusobne probleme glumaca pa su vjerojatno svi ubrzo i zaboravili glumce i razloge njihove svadje, a u sjećanju zadržali samo scenu s mačkom i s Fjorom, radi koje se je zapravo i isplatilo doći u kazalište.

Poslije sam čuo da je neki Francuz Rumunjskog porijekla izmislio teatar apsurda, a ja se pitam nije li se tu večer pred našim očima odvijao pravi teatar apsurda! Ali, što ćeš, mi smo bili malo selo na brdovitoj Korčuli do kojega su teatarske novotarije teško dolazile. Možda je Ionesco čuo za ovaj naš teatar tko zna kojim putem i na koji način, pa ga je samo kopirao!